Abstract | Signals with the time-varying frequency content are best represented in the joint timefrequency domain, with the components instantaneous frequency laws being their key nonstationary features. However, the most commonly used methods for the time-frequency
distribution (TFD) calculation generate unwanted artifacts, making their interpretation
more difficult. In order to overcome this limitation, a number of methods have been
proposed utilizing the compressive sensing (CS) for the artifact removal, while the unavoidable resolution loss is reduced by the signal reconstruction algorithm which, in its
core, solves a linear unconstrained optimization problem.
The performance of the existing methodology relies primarily on the user-predefined
parameters, namely the CS area and input parameters of the sparse reconstruction algorithm, which are in most cases chosen experimentally. This approach has resulted in the
unreliability of the sparse TFD methods, as the parameters which perform well for one
signal will not necessarily perform equally for a different signal.
In order to overcome this problem, three adaptive methods are proposed in this thesis, jointly resulting an an adaptive data-driven solution. The first proposed algorithm,
adaptively detects the CS area, while the remaining two algorithms are adaptive sparse
reconstruction algorithms based on the intersection of confidence intervals rule and the
localized Rényi entropy, respectively. The proposed adaptive sparse reconstruction algorithms can be used in the conjunction with the adaptive CS area selection method in
order to increase the concentration of the resulting sparse TFD even further. The hereproposed methods are tested on synthetical and real-life signals, and the obtained results
are compared with the results obtained with the currently available state-of-the-art sparse
TFD reconstruction methods. |
Abstract (croatian) | U velikom broju praktičnih problema promatranje signala kao funkciju vremena ne pruža
dovoljno informacija o samoj prirodi promatrane pojave, te dolazi do potrebe za uvidom
u frekvencijski sadržaj signala što je moguće napraviti pomoću Fourierove transformacije.
Međutim, Fourierovom transformacijom signala gube se njegove vremenske značajke, te
je stoga ovakav pristup neprimjeren za nestacionarne signale, tj. signale čija se frekvencija
mijenja kroz vrijeme. Pri analizi nestacionarnih signala poželjno je promatrati energiju
signala kao funkciju i vremena i frekvencije istodobno, pa se takav prikaz naziva vremenskofrekvencijska distribucija (VFD) signala. Energija idealne VFD usko je lokalizirana oko
trenutne frekvencije komponenti signala, što je u praksi zbog problema opisanih u nastavku
teško postići.
Računski najjednostavnije VFD su one linearne, prvenstveno Fourierova transformacija
na vremenskom otvoru i Gaborova transformacija. No, linearne VFD imaju ograničenu
rezoluciju, te uobičajeno podrazumijevaju kompromis između rezolucije u vremenu i
rezolucije u frekvenciji, stoga se u praksi najčešće koriste kvadratne VFD (KVFD). Kada
se signal sastoji od više komponenti ili od nelinearne komponente, zbog svoje kvadratne
prirode, KVFD uvode neželjene članove, tzv. artefakte ili među-članove, koji se pojavljuju
između svakog para komponenti signala te uvelike otežavaju interpretaciju KVFD. Pošto
su među-članovi visoko oscilatorni, u domeni neodređenosti, tj. dvodimenzionalnoj
Fourierovoj transformaciji VFD, među-članovi su locirani dalje od ishodišta domene, stoga
ih je moguće filtrirati s nisko-propusnim filtrom. Međutim, filtriranje na opisani način
uklanja i dio korisnih informacija u domeni neodređenosti, tzv. auto-članove, što dovodi
do gubitka rezolucije VFD.
Osnovna, nefiltrirana KVFD naziva se Wigner-Villeova distribucija (WVD), a
primjenom 2D nisko-propusnog filtra u domeni neodređenosti, moguće je dizajnirati
beskonačan broj različitih KVFD s različitim razinama kompromisa između učinkovitosti
uklanjanja među-članova i gubitka rezolucije auto-članova. U literaturi među korištenijim
KVFD nalaze se: izglađena pseudo WVD, Choi-Williams distribucija, Born-Jordan
distribucija, B distribucija, te njene modifikacije. Bolje performanse KVFD mogu se
postići nezavisnim filtriranjem po vremenu i po frekvenciji, ali takve metode često
zahtijevaju a priori poznavanje prirode promatranog signala, što u praksi najčešće nije
xix
Ivan Volarić TF Domain Signal Enhancement Using Adaptive CS
slučaj.
Jedna od nedavno predloženih metoda uklanjanja među-članova iz KVFD koristi
svojstva prorijeđenosti signala i komprimiranog uzorkovanja (KU). U praksi ustaljene
metode uzorkovanja slijede Shannon-Nyquistov teorem, no KU nudi alternativu ShannonNyquistovom teoremu, omogućavajući točnu rekonstrukciju signala uzorkovanog ispod
Nyquistove frekvencije, uz povećanje matematičke zahtjevnosti algoritma za rekonstrukciju
signala. No, da bi rekonstrukcija signala rezultirala smislenim rješenjem promatrani signal
mora biti K-prorijeđen, što podrazumijeva da ga je moguće prikazati u nekoj domeni
sa K uzoraka, gdje je K << Nt
, gdje je Nt broj uzoraka u vremenu. Većina signala
nije prorijeđena u domeni promatranja, ali signal može postati prorijeđen (ili približno
prorijeđen)u nekoj drugoj domeni. Na primjer, sinusoidni signal moguće je prikazati sa
samo jednim uzorkom u frekvencijskoj domeni. U vremensko-frekvencijskoj obradi signala
navedena svojstva KU mogu se iskoristiti na način da se komprimirano uzorkuju oni uzorci
domene neodređenosti za koje se zna da ne sadrže među-članove, tj. oni uzorci koji se
nalaze blizu ishodišta domene. Rekonstrukcija VFD je moguća iz razloga što je VFD po
svojoj prirodi prorijeđena, tj. sastoji se od trajektorija trenutnih frekvencija komponenti
signala, koje se mogu opisati s NcNt << NfNt uzoraka, gdje su Nc i Nf broj komponenti
u signalu i broj uzoraka u frekvenciji.
Učinak postojeće metodologije VFD rekonstrukcije uvelike se oslanja na korisnički
predefiniranim parametrima, posebice na području KU i na ulaznim parametrima
rekonstrukcijskog algoritma, čiji se odabir vrši eksperimentalnim putem. Takav pristup
dovodi do nepouzdanosti VFD rekonstrukcijskih metoda, pošto ulazni parametri koji
rezultiraju dobrim rezultatom za jedan signal neće nužno rezultirati jednako dobrim
rezultatom za neki drugi signal. U svrhu prevladavanja navedenog problema u ovoj
doktorskoj disertaciji predložene su tri adaptivne metode koje će smanjiti potrebu za
intervencijom korisnika i time povećati pouzdanost dobivenih rezultata. Prva metoda
adaptivno odabire područje KU, dok su preostale dvije metode rekonstrukcijski algoritmi
koji se temelje na pravilu presjecišta intervala pouzdanosti i na vremenski lokaliziranoj
Rényeovoj entropiji. Predloženi rekonstrukcijski algoritmi mogu su kombinirati s metodom
adaptivnog odabira područja KU u svrhu još većeg porasta koncentracije rezultirajuće
prorijeđene VFD. Opisani algoritmi testirani su na sintetičkim signalima i signalima iz
stvarnog života, te su dobiveni rezultati uspoređeni s rezultatima dobivenim primjenom
najnovijih VFD rekonstrukcijskih metoda. |