Sažetak | Za ovaj rad su provedena dva istraživanja. U prvom se zahtijevalo od korisnika da riješe niz jediničnih zadataka utipkavanja koji se sastoje od slijednog aktiviranje dvije tipke. Zadaci su pokrivali sve moguće udaljenosti na nativnoj tipkovnici korištenog uređaja kako bi se zabilježila vremena potrebna da se utipkaju dva slijedna znaka na svim mogućim udaljenostima, od susjednih tipki pa do onih najudaljenijih. Dodani su zadaci s duplim dodirom za simulaciju tipkanja istog slova dva puta, te zadaci koji zahtijevaju posredni produljeni dodir prilikom upisivanja posebnih hrvatskih znakova iz iskočnog izbornika. Na taj način su se simulirali svi mogući pokreti prsta prilikom tipkanja na nativnoj tipkovnici korištenog uređaja za hrvatski jezik, a pritom se u datoteku zapisivalo vrijeme potrebno za svaki pokret. Putem simulacija utipkavanja i dobivenih vremena, moguće je koristiti prediktivno modeliranje brzine unosa teksta da bi se izračunala teorijska maksimalna granica brzine tipkanja koja se u ovom radu računala na tri načina: (1) putem nominalnog Fittsovog zakona, (2) korištenjem efektivnog Fittsovog zakona, (3) jednostavnom aproksimacijom prosječnim vremenom potrebnim za utipkavanje digrama sa dotičnim indeksom težine. Ovim postupkom su izračunate tri moguće teorijske maksimalne granice brzine unosa teksta, a u daljnjoj analizi se pokazalo koja od njih predstavlja najbolju predikciju u ovim okolnostima.
U drugom eksperimentu od korisnika se tražilo da prepisuju nekoliko rečenica bez pogrešaka, a svaku rečenicu pet puta kako bi se približio ekspertnoj razini tipkanja. Rečenice su morale biti kratke da ih korisnik lako zapamti, te reprezentativne za hrvatski jezik (drugim riječima, vjerojatnosti pojavljivanja digrama u skupu rečenica su morale odgovarati vjerojatnostima iz cjelokupnog korpusa hrvatskog jezika). Za vrijeme testiranja zabilježena su vremena potrebna da se prepišu rečenice te broj riječi u rečenici kako bi se mogla izračunati stvarna brzina utipkavanja.
Uspoređujući teoretski izračunate i eksperimentom izlučene brzine utipkavanja (predstavljeno na slici 5.10.) može se primijetiti da u slučaju korištenja palca na većem pametnom telefonu, eksperimentalno dobivena brzina je veća od teoretske brzine izračunate putem IDE-a. Promatrajući taj isti slučaj ali uspoređujući teoretsku brzinu dobivenu putem prosječnog vremena utipkavanja i eksperimentalnu brzinu, vidljivo je da, iako je teoretska brzina veća, one su vrlo blizu (eksperimentalna ima vrijednosti 29,73, a teoretska 29,82).
Iz navedenih razloga, smislenije je prihvatiti teoretske maksimalne brzine izračunate putem IDN-a kao teorijske maksimalne granice jer bi bilo nelogično da je eksperimentalna brzina veća od teoretske. |